Uspoređujem glas rijeke koja prolazi pored tebe sa sjećanjima svojih koraka. Nešto se ipak promijenilo. Osjećam tišinu nekako nepojmljivo svečano. Pitam te što se to s njom dogodilo, jer koliko pamtim danas nije ostalo ništa od one tišine koja mi se prije dosta godina činila neobično nervozna. Pet je sati ujutro i vrijeme je neopisivo tiho i spokojno. Gledam valove kako s vremena na vrijeme zasvjetlucaju ili zapnu o tvoju obalu. Posebna je to tišina, kao nevidljiva ruka smireno se provlači kroz tvoje ulice. Među njenim prstima nema užurbanosti i čini se tako jednostavna, jer tvoji se parkovi više ne trzaju dok drijemaju u njezinim zagrljajima. Jednim okom promatram kako se rijeka valja dužinom tvog pogleda, a s drugim okom motrim tvoje nebo. Oduvijek si obazriv, pa se stalno osjećam siguran s tobom.
Sjećam se kako su prije 15- tak godina tvoje ulice postale preko noći tijesne i kako si nas bez obzira na sve, trpao pod svoje okrilje. Ponekad se u svojoj načetoj sigurnosti ni sam nisi dobro snalazio, ali si zajedno s nama iščekivao, nadao se i vjerovao. Tvoja prepoznatljivost toliko puta dokazana, u tim je vremenima došla do punog izražaja. Koliko si nas volio govori činjenica da si nas i sačuvao kad je trebalo. Svi smo tada podjednako bili tvoja djeca koju si obožavao i pazio. Za uzvrat mi smo te htjeli više nego ikada. Branili smo te srcem i tijelom. Branili smo šuštanje tvoga lišća i način na koji smo odrastali u tebi. Jednostavno, glasno i jasno smo ustali i zaprijetili, naš si i nikome te ne damo! Nitko te nije smio povrijediti, jer ove ulice su oduvijek bile naše ulice. Mi smo na njima kušali prašinu, u nama se jedino i smije njeno blato valjati.
Zelene oaze tvojih parkova u tim su vremenima osujetile pustoš nastalu bez sunca. Shvaćale su zašto nebo postaje sivo i nisu klele bježanje ptica, već su čuvale zelenilo za ono vrijeme što se naziralo daleko izvan domašaja njihovih krošnji. Svaki puta kada bi začule tramvaj ili prepoznale naše otežale korake znale su da ćemo im se jednog dana vratiti. Zato su sklanjale tišinu na nepristupačna mjesta i samo u rijetkim trenucima bi je izvlačili kao utjehu našim izmorenim očekivanjima. Zbog tih parkova nikada nismo izgubili nadu, jer smo im vjerovali koliko i tvojim ulicama. Kad smo na tvojim trgovima napokon dočekali neizbježan mir, s gužvama i cviljenjem tramvaja stigla i tišina tvojih parkova. Došla je svečanija i pomela sve tragove straha. Danas me samo podsjeća kako neka sjećanja nikada ne smiju postati prolazna.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Marko Berta
Muško
