Kada se u naše tjelesne potrebe uvuče navika za većim zalogajom, pa se još ponadamo kako ćemo i uživati u tome, tada za svaku slijedeću namjeru samo nudimo opravdanje. Međutim, s tim činom nezasitnosti nesvjesno gubimo toplinu rječitosti. Koliko smo puta samo bespotrebno prešli rub gomilajući sve i svašta. Pokušavajući izaći iz okvira dovoljnoga, svaki puta smo sami sebe uvjeravali kako nas upravo to oplemenjuje. U tom smislu bismo i u ljubavi počeli varati, jer smo se, recimo, namjerno osjećali prevareni, a u nekakvim maštanjima i naši bi prohtjevi postali neograničeni. Uvjetovali smo stavljajući pod sumnju i vjerodostojnost nečijeg zdravog razuma. Takva nastojanja da ugodimo sebi i više nego što nam je potrebno, najčešće bi završavala zapostavljanjem nama najbližih. A sve je tako jednostavno i jasno. Dovoljno je pogledati sebe u ogledalo pa ćemo odmah shvatiti odakle izviru sva naša nezadovoljstva, jer od onog dana kad smo kao plod one silne noći u kojoj su nas ljubile zvijezde prohodali ovim svijetom, naš trbuh je naše najvjerodostojnije mjerilo.
Preuzevši na samom početku veliku obvezu, uveo je pravila po kojima on uvijek mora imati minimum dovoljnog, jer ako nema za sebe ni mi se nećemo osjećati dobro. U svakom slučaju, ponekad je ta prizemnost i potrebna. Međutim mi to uporno iskorištavamo i prešućujemo nezasitni apetit. Podcjenjujemo vlastiti karakter kao da sam po sebi nije dovoljno jak. Pošto nemamo iskustva za pravi omjer, prije svega skromnost i strpljivost, upozorava nas kako nećemo znati kamo dalje kad stignemo do zida. Ponekad nas tjera na razmišljanje i podsjeća na to da u sebi nosimo želju za oporavkom i izlaskom iz košmara. U takvoj situaciji jedna misao dovodi do pomaka, a to je da moramo sebe bolje upoznati. Prvo što ne priznajemo jeste da smo podloži vanjskim utjecajima i nespremni za hrabrost. Zbog toga svatko od nas ponekad iskrivljeno osjeća svijet oko sebe. Ta naša unutarnja slika prema kojoj funkcioniramo dobro ili loše, nudi svijet drugim bojama, ali naš trbuh ne može prevariti. Njegova glad donosi boli zbog kojih ponekad ne znamo kako ćemo dalje. Zato iz straha i nepotrebno gomilamo, jer time mislimo kako jača naša sigurnost.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Marko Berta
Muško
