Čudan je to osjećaj kad pamćenje nije istinito, ali na sreću njegov duboki zvuk nije uvijek odlučan. Ponekad, blago rečeno, ponaša se stidljivo, jer penjući se nesigurnim stepenicama našeg sjećanja odavno shvaća kako nema onu nekadašnju oštrinu zanosa. U njemu su se nepovratno izgubili i zauvijek nestali bezbrojni trenuci. I kao da nikada nisu ni postojali tako ih se i mi ne sjećamo, bez obzira što su nam se nerijetko u nekom vremenu činili bliski. Puštamo ih da odlepršaju u nepoznatom smjeru zaborava. A nekada smo prilikom svakog buđenja toliko bili vezani za njihove mirise da smo prvo udisali te lepršave obrise, a tek onda osjećali dodire sunca. Prisjetimo se, kad god smo tražili iluzije rastrčavali bismo se po okolnim ulicama, jer naše nisu imale tu bezbrižnu tajanstvenost kojom je mamilo susjedstvo. Privlačile su nas izmišljene opasnosti o kojima smo unaprijed prepričavali nevjerojatne događaje.
Kao da su još i danas obrazi ostali rumeni puna su nam usta nekadašnjih doživljaja, a ne želimo priznati kako nas, ustvari, uspomene sve više zavaravaju. Pomalo nejasna razmišljanja postala su sjetna i nedosljedna u tom tijesnom vremenu što neprekidno podsjeća na neučinjeno i time stalno naglašava nedostatak volje. Eto, a tamo gdje se usele misli srce bi trebalo biti dobar domaćin, ali se bojim kako u venama ne prevladava gostoprimstvo, već nestrpljenje, pa se ne čuje šapat od silne buke nervoznih prstiju. Sutra će i ova noć biti zaboravljena. Nema po čemu ostati upamćena, jer sve takve noći uglavnom izgledaju iste. Svaka je posebna dok traje, ali kad se mrak utopi u zemlju ništa nam ne znače njegove zvijezde, a pogotovo mjesečina, jedino ako još nije u susjednoj ulici. Tada znatiželjno skačemo poput mačke, jer nas muči vlastita nesigurnost koja svakodnevno odjekuje u nama. Naše neumorne oči nanovo zatitraju i zaboravljamo da su do maloprije skidale potpuno drugačije boje. Ne prezamo ni od toga da svoju samoću dijelimo po susjedstvu ako zatreba. Kako bismo je lakše podnosili promatramo iza zavjesa kako drugi nespretno hodaju. Ne priznajemo da smo i mi poput njih nedavno iznosili svoje spavaonice na svjetlo dana i pod sličnim se maskama pretvarali u uzorne susjede čija topla riječ, tobože, pronalazi put do srca. Ali u času kada ostanemo sami naše pamćenje ponovno poprima nevjerojatnu okretnost jedne zvijeri. Zar je potrebno ponavljati, opet nam se ćini istinito, a u stvari nije.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Marko Berta
Muško
