Ulice smo napravili kako bismo barem djelomično vladali iskonskim neredom, a prirodu uokvirili u parkove zbog lakšeg održavanja mašte. Stalno trebamo opipljivu potvrdu našoj neugasivoj želji za promjenama i dobro znamo da strpljenje iziskuje oslonac u stvarnim događajima koje na taj način pokušavamo prisvojiti. Ako pokatkad i nemamo dovoljno razloga biti zadovoljni, jer su greške također dio učinjenog, ipak se moramo prema njima ponašati jednako odgovorno. Ponekad s nestrpljenjem očekujemo ono što remeti sklad na koji smo navikli, međutim hoćemo li zadržati u sebi neuspjeh i onemogućiti drugima da nam ukažu na nesigurnost samo o nama zavisi. Nažalost, sve češće kao stvarnost a ne zamisao, pronalazimo zadovoljstvo u izmišljenom čiji se putovi svakodnevno isprepliću našim mislima.
Prilikom obilaska prošlosti s vremena na vrijeme moramo navratiti u sadašnjost, jer u nama je prisutna moć naših slabosti koja oduvijek ispred nas postavlja zbunjenost i otvoreno prigovara. Htjeli ili ne, moramo priznati koliko smo skloni prepustiti se zavodljivom prividu i toliko mu vjerujemo u nekim situacijama da nam se zbilja čini neslanom šalom. Tako na primjer emocije poput ushita nerijetko početno olakšaju nedoumicu da bi se, zakoračimo li dublje prema vlastitim vrijednostima, na kraju sve više susretali sa zabludama. Poput one u kojoj smo centar svijeta ili jedini imamo pravo biti tu gdje jesmo. Treba znati izbjeći povremenu zbrku nerazumljivih osjećaja i priznati kako nismo uvijek spremni shvatiti prisebnost kao jednu od najobjektivnijih stanja našeg duha. Novo je potrebno kao spoznaja kretanja, ali isto tako nadahnuće je za bolju stvarnost.
Nikakvog vidljivog pomaka nema ako pomno izaberemo razmišljanja u kojima su razočaranja minimalna, jer moramo prihvatiti da nasuprot trajnih vrijednosti stoji neprijatan okus prolaznosti. Zato i gubimo oblik ako nam se neprestano nameću tuđe halucinacije pa svoj unutarnji obraz ostavljamo bez identiteta. Trzaji su itekako potrebni iako njihov intenzitet zna ponekad biti potpuno krivo mjerilo kad se međusobni odnosi pretpostavljaju ograničenjima. Sjetimo se u kakvom smo samo zanosu dok razmišljamo o novcu ili kad odlučimo kupiti neke vrijednosti čija trajnost ovisi o dobroj volji vremena. Tada cijeli svijet krojimo po svojoj mjeri, jer nam moć zablude namjerno povlađuje ugađajući našim slabostima.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Marko Berta
Muško
Nebitno
