Gledam kako zvijezde preda mnom nestaju s krila ptica. Sa žice praskozorja uzlijeću strasni mirisi zore i nadlijeću ravnicu tvog struka. Pažljivo pazeći pri tom na tvoje snove, po tebi razlijevaju zagrljaje plavetnog neba i uvode u proplanke drhtave rose. Na tvom drugom kraju rujan šutke veže maglu i odlaže u snoplje tragove noći. Pružam svoje korake prema tim zlatnim obrazima jutra i krećem snen tamo gdje se nazire tračak svitanja. Tražim novo uporište za svoj pogled, ali stalno mi se nude staze obasjane raskošnom mjesečinom. Zato što je mjesec zadnjim trzajima tek nedavno odletio s horizonta, upozoravam srce neka ne galami, neka se prerano ne razbacuje otkucajima, jer ne želim probuditi tvoje ulice. Rano je i još osjećam noć kako u meni izgara, još povremeno dodirne moje misli.
Kao jutarnja kava, i svježina tvojih sjajnih obrisa budi raspoloženje u meni. Uporno tjeram pogled iznad zelenih krošnji tvojih parkova i pokušavam dohvatiti nebesku širinu. Zato promatram kako iznad velike pučine tvoga tijela meki dodiri oblaka pažljivo zaoravaju tvoj sjaj, i preko tvojih drvoreda prostiru nebesku mekoću krošnji. Jutros kad si po tko zna koji puta zamirisao bojama suncokreta, moje grade, i takav se s gutljajima jutarnjeg buđenja protezao, moje su misli ušle u tek ubran stručak svjetla i rasporedile moja čula ravnicom tvojih uzdaha. Onako kako samo ti znaš, iskonskom sigurnošću, dio po dio u sebi i mene si rasanio. Ne pamtim ljepšu sliku od ove u kojoj te ujutro pozdravljaju stari hrastovi a njihova zrelost oplemenjuje tvoj krvotok. Uživam dok se Drava još uvijek šulja na vrhovima valova, a vidikom blistave modrine drijema svakodnevna užurbanost tvojih ulica. Svako jutro kako se budiš, tako se buđenjem uspinješ i do moga srca. Ništa dok širiš zoru nije važno i ništa se ne može usporediti s dubinom tvoga disanja. Neopisivo je to zadovoljstvo kad ujutro pokreneš ritam mojih osjećaja.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Marko Berta
Muško
